Ti si ta koja zove i zove i kad
neću da dođem
Udariš mi čežnju i sereš kako
ne znam da volim
Dišeš mi u slušalicu, kažeš da
sam jadnik
I onda moram da dođem da ti
napravim sranje u sobi
Da polomimo lustere i srušimo
slike sa zida
Tih par trenutaka da sve to
napokon ima smisla
Niti se volimo niti će od nas
ikad biti išta ali
Tako dobro mi sviraš po živcima
Vadiš iz mene čovjeka kojeg su
ovi mrtvaci
Pretvorili u ništa i kada se
Sasuši znoj i kad nam dođe
tišina
Slušam kako đavoli u nama
postaju anđeoska prašina
I kao kreneš
Da mi spustiš ruku na lice, da
se
Nasloniš na moje rame
I kao ponovo hoćemo da se
otvorimo
Misleći da jedno drugom možemo
da
Liječimo neparne rane ali obično
u taj čas
Zvoni telefon i neki lik hoće
da te vidi i ja kao
Progutam i ne smeta mi to što
Hoćemo da smo jedno s drugim a
opet
Ni ti ni ja se nimalo ne stidimo
toga što će
Sutra neki stranac da sluša
Kako dišemo u ekstazi i kako su
ova tijela
Jedina svetinja u našim
Narkomanskim očima.
Od ove ljubavi nikad nećemo
napraviti ništa
Osim vike i dreke i običnog
seksa
Pa ćemo ćutati svaki put kad te
Ukradem od njega i ti mene ukradeš
od
Nje i njih i kada
Prođu godine i kad tijela i
mladost i sve što smo imali
Struhne kraj nekih
Praznih ljuski, kraj jadnika
koji
Ne bi prepoznali ovaj bijes u
našim srcima i rukama i
Zgužvanim, vječito zgužvanim
pogledima
Tek tada ću se sjetiti kako si
Disala u slušalicu i govorila
da sam
Pička i da ne postoji ništa u
meni osim patetike
I kukavičke poezije o ženama
Koje mi nikad nisu dale ništa a
ti si tu i ja ništa i
Sjetit ću se kako sam ti srušio
vrata
Kako sam te hvatao za kosu a ti mene grebala i udarala i otimala se
I u tom zanosu naših pravih
lica
Naših strasti koje se otvore
tek kad jedno drugom
Jebemo mater
U njima je bio odgovor na to
šta je ljubav
Ako takvo nešto više i postoji
jer
U nama nema šešira i džentlmena
Nema dugih elegancija i ljetnih
haljina
Dame su se digle na vještičije
štikle i utegle dupe
Muškarci su se stisli u pare i
klubove
Prave su ljubavi u ovom maskembalu
skrivene u strast
Ta hemija koja nemilice guši i ovaj bijes
Koji mi goni prste dok ti ovo
pišem
Nešto je što Bog stvara samo
jednom i jebem nam mater jer ne znamo
Da to vidimo, da prepoznamo
Da se potrudimo da ovo sačuvamo
Da ne jebemo koga stignemo,
da se okrenemo
Jedno drugom, da se imamo,
da ovo bude…. naše ali
Kasno je.
Ta hemija koju imamo i
surov bijes
Koji mi goni prste dok ti ovo
pišem
Kulja i meni i ja se tresem i
koljena mi hoće da puknu u prah
Večeras ponovo dolazim pred
tvoja vrata i lupam i otvaram na silu
I ti si s njim i ja ključam i
hoću da
Ubijem nekog i to i radim
U trenu kad zatvaram vrata i
slomim
Vlastitu šaku udarajući o zid i
taj vristak što
Propara haustor i žena koja
uplakana zove policiju jer
Konta da hoću da je pokradem
Sve to mi stvara sirenu u glavi
Ja ludim i trčim na cestu a ti
si
Gore na prozoru i kao u
filmu vičeš da nemam pravo
Kako mi nisi tražila ništa
Kako sam sve to umislio, kako
je odavno gotovo
Kako nećeš više nikad da me vidiš i nećeš jer ću da odem
I idem
Pred njena vrata, i lupam
I ona otvara i ja sam ljut kao
nikad u životu i vidim tvoj lik
Svaki put kad mi prstima krene
prema kaišu
I ne mogu da je poljubim
Niti da je gledam u oči pa je
Tretiram kao kurvu, ne pitam
šta će da mi
Dopusti
Sudaramo se o zidove, rušimo se
i mučimo
Našim se tijelima razlama neka
Neobična tuga kojoj ne umijem
pera odbiti
I kada sve bude gotovo
Kada ležim na jednoj strani
kreveta a ona leži na drugoj
Kad pali cigaretu i gola gleda
u plafon
Kad mi pruža upaljač i ja palim
svoju
Kad vjetar kroz prozor pomjera
zavjesu a mjesec na zid
Baca sjene u kojima liječim
svoje paranoje
Kada me pita zašto mi ruka
krvari i
Koga sam to večeras
Bacio o asfalt ovog grada
Kada poželim da začepi samo na sekund
I pusti me da u toj tišini
zamislim tvoj glas iz njenih
Dosadnih priča
Kad ustanem i navučem farmerke
Kad zalupim vrata i izađem kao
da se ništa nije desilo
Zna ona da je bila zamjena za
tebe i
Ne zanima je ništa više od toga
A ja opet,
kao i svaku noć u zadnjih šest godina
Ne znam kuda sam krenuo niti koja je po
redu
Cigareta
Koliko mi je novca ostalo i ima
li negdje slobodan taksi
Pa opet vadim telefon i zovem
te i
Četiri je ujutro i ti se
javljaš
Njega nema
Nema ni nje i ti ponovo
Dišeš u slušalicu i govoriš mi
da sam
Jadan
Da nema u meni ni grama
muškarca i ja krećem
Pred tvoj stan i nalazim
Zaključana vrata i
Pitam se
Hoće li ikad završiti ovaj
Rat
Dvoje ljudi koji su
Negdje u svom ubjeđenju da
jedno drugo ne vole
Odabrali biti samo partneri
Samo seks i namjerno inducirano
ludilo od kojeg
Jedno od nas dvoje
Neće preživjeti?
Pustom se ulicom vraćam u stan
Bijes je splasnuo, otišao
nizvodno u nekakav
Sjetan mir u kojem tražim i
nalazim
Glas mladića koji vjeruje da te
voli i gušim ga
Vlastitim rukama zamišljam kako
tog sebe hvatam za vrat
U trenu kad izdiše(m)
Kad zastajem i razjarenih očiju
gledam u nebesa
Sa tvog broj dolazi poruka
Ne čitam je jer znam šta piše
Pa popustim stisak, ostavim nas
u životu
Uđem u stan
Sa sebe saperem njen miris i
sliku vas dvoje zajedno
Popijem nešto
Pogledam još jednom vlastiti
odraz
Pa iz frižidera vadim nekoliko
kocki leda
Motam ih u krpu i stavljam na
zglob
Slušajući kako ona hladnoća
Tone u moje kosti pa gutam još
Jednu od tableta protiv bolova
i
Napokon otvaram
Tvoju poruku.
U njoj me pitaš
Kako mi je
ruka